Nataša Brajdič

INTERVJU S NATAŠOM BRAJDIČ, POLICAJKOM ROMSKOG PORIJEKLA

Što vas je inspiriralo da ste se odlučili za karijeru u policiji?

Za karijeru policajke nisam se sama odlučila, sudbina me dovela u te vode. Sjećam se da sam kao devetogodišnja djevojčica s velikim zanimanjem pratila predstavljanje zanimanja u osnovnoj školi. Najviše mi je ostalo u sjećanju zanimanje policajca.

Jeste li oduvijek željeli raditi u tom zanimanju ili vas je tome potaknulo neko posebno iskustvo ili događaj?

Moja želja u osnovnoj školi bila je postati odgajateljica koja će pomagati romskoj djeci u sporazumijevanju. I sama sam se susrela s problemom nerazumijevanja slovenskog jezika. Danas, kao policajka, imam izvrsnu priliku svakodnevno biti u kontaktu s djecom, tinejdžerima i pokušati im pokazati da sami krojimo svoj život. Moja poruka djeci i roditeljima uvijek je: tamo gdje je želja, postoji put, gdje je put, tu je i cilj.

Kako se vaša karijera razvijala tijekom godina?

Moj put je šaren kao duga. Iskustva sam stjecala kako kod kuće, tako i u inozemstvu. Moje putovanje me naučilo da se dobro s dobrim vraća i ne sudi, ne osuđuj, uči se.

Kako biste opisali svoje iskustvo kao Romkinja u policijskoj profesiji? Jeste li se susreli s posebnim izazovima ili predrasudama?

Svoj put sam započela 2005.–2006. godine kao predavačica romskog jezika, kulture, komunikacije i običaja na Policijskoj postaji u Krškom. To mi je svakako bio izazov. U to vrijeme takva edukacija tek je počela razvijati u našem lokalnom području i širjoj Dolenjskoj. Predrasude su uvijek prisutne kod svakog od nas. Naravno, susretala sam se i još uvijek susrećem s različitim pogledima na to kako bi žena trebala živjeti. To se događa i unutar romske zajednice i izvan nje. Biti žena sa svojim načelima i ne slijediti vrijednosti svoje zajednice teško je u svakoj kulturi. Moj štit i moj oslonac bili su moji roditelji koji su me podržavali u svim mojim područjima.

Kako na vaš rad gledaju u romskoj zajednici? Osjećate li podršku i prihvaćenost ili nailazite na sumnje?

Od romske zajednice uvijek sam imala vrlo snažnu podršku. Naravno, naišla sam i na negativne reakcije, sumnje. Romske žene mijenjaju svijet romske zajednice, mi smo snažan uzor koji mijenja tok puta naše bogate ciganske kulture.

Koliko vam je važno da Romi budu zastupljeni u profesijama poput vaše? Vidite li sebe kao uzor mlađim generacijama?

Romi su i bit će prisutni na svim razinama, kako na lokalnoj, tako i na državnoj. Veoma je važno da imamo, kao i u policiji, predstavnike romskog porijekla u svim drugim profesijama, poput učitelja, novinara, medicinskih sestara itd. Ovdje bih naglasila da postoji premalo naglaska od strane šire zajednice da nije važno porijeklo, nego tko i što predstavljaš kao osoba.

Kako vidite svoju ulogu u budućnosti? Imate li neke dugoročne ciljeve ili projekte na kojima želite raditi?

Veselim se budućnosti. No, važan je današnji dan.

Što biste željeli poručiti javnosti o Romima i njihovom potencijalu te doprinosu društvu?

Biti čovjek je najvažnija stvar u životu. Svijet mijenjamo tako da počnemo od sebe. Naš svijet je kao duga i s poštovanjem dolazi do izražaja svaka boja koju nosimo na sebi.

Što biste željeli poručiti Romima?

Nemam poruku za Rome. Imam poruku za današnji dan za sebe. Poklonit ću osmijeh svakom čovjeku kojeg danas sretnem, pružit ću ruku i pomoći svakome tko će trebati moju pomoć.